Bio je jedan veliki hajp oko agilnosti pre par godina, a sada je, čini mi se utihnuo, osim kada se uđe u neko tzv. IT okruženje. Tamo se još uvek govori o agilnosti na svakodnevnom nivou.
Primetila sam 2 stvari:
- Agilno se često potpuno pogrešno shvata, tumači, pa samim tim i sprovodi
- Gde se agilno “zapatilo” postoji gotovo religiozan strah od PM pristupa
Hajde da krenem od pogrešnog shvatanja.
Umesto da se pod agilnim podrazumeva da ne planiramo “veliku stvar” za koju treba vreme da se izgradi da bi se pustila u rad, već da radimo na manjim stvarima koje možemo brzo da uradimo i koje kao takve mogu da funkcionišu same za sebe, što je jedino ispravno razumevanje agilnosti, ono na šta sve češće nailazim je da se pod agilnošću smatra stalna promena pravca i prilagođavanje situaciji.
To je definicija agilnosti u sportskom rečniku – sportista se trenira da bude agilan, što u tom kontekstu znači da je prilagodljiv, fleksibilan i da može često da menja pravac kretanja.
To je takođe definicija agilnosti i u rečniku odgajivača pasa za takmičenje – ista priča, koliko je pas sposoban da se provuče, preskoči, savije, bude fleksibilan i u što kraćem roku prođe poligon.
Jako je važno razumeti da to nije ono što se zove agilni pristup u biznisu.
A vidim da se mnogi lideri kriju iza tog potpuno pogrešnog razumevanja agilnosti, da bi opravdali svoje stalne promene pravca, promene odluka.
Čas se krene u jednom pravcu, donese se jedna odluka, onda se promeni odluka, promeni se pravac, pa za par nedelja nova promena odluke i pravca.
Ljudi se bune, kukaju, boje se da započnu bilo šta, jer već znaju da će se pravac brzo promeniti.
Onda posle nekog vremena prestanu da reaguju, postanu pasivni.
Onda lideri dođu kod mene da pitaju da li mogu da im pomognem.
Ja malo istražim situaciju, pitam zašto se toliko često menjaju odluke i pravac, a odgovor je : “Pa mi smo agilni. Nećemo valjda da budemo neki tamo pasivni posmatrači. Mi se prilagođavamo promenama na tržištu.”
Ja bih se najradije udarila rukom o čelo, ali ne mogu iz pristojnosti.
Nekoliko puta sam pokušala da objasnim šta znači agilnost.
Da ona nema nikakve veze sa stalnom promenom pravca.
Da agilnost znači: napraviš nešto najmanje moguće što može samostalno da funkcioniše, pustiš ga u rad, a onda radiš na sledećoj verziji ili sledećem nezavisnom elementu. Pa kad to sledeće završiš pustiš ga u rad. I tako redom. Ideš korak po korak, a između tih koraka dolaziš do boljih uvida, boljih odluka, boljih ideja… pa unapređuješ sledeću verziju, ali stara i dalje funkcioniše dok je nova ne zameni…
Najčešće džaba objašnjavam…
Samo mogu da kažem: Vaši ljudi su u takozvanoj “naučenoj bespomoćnosti. Jedini lek je da se držite jednog pravca razumno dugo dok se neki ciklus ne zaokruži, pa onda da menjate odluke, strategije, pristupe….
Na prste jedne ruke mogu da nabrojim koliko njih me je poslušalo.
Ostali imaju visoku fluktuaciju i pasivnu kulturu sa agresivnim menadžmentom. I smatraju da je to zato jer nema dovoljno kvalitetnih ljudi na tržištu.
Druga stavka je religiozan strah od PM pristupa.
Tamo gde se agilno primilo na zdravim osnovama, sa adekvatnim razumevanjem, postoji druga boljka – samo da se ništa ne radi projektno.
Good old PM kaže: definiši krajnji željeni ishod, napravi projekat, definiši faze, isplaniraj aktivnosti u svakoj fazi, radi posvećeno, idi korak po korak, proveravaj dokle si stigao i na kraju ćeš završiti započeto.
I znate šta? Ovo je kao pristup NEOPHODNO za određene oblasti rada.
NE MOŽE SVE DA SE RADI AGILNO. NEŠTO MORA DA SE RADI PROJEKTNO.
(Ovo je inače jeres izreći tamo gde agilno vlada.)
Ali je istina.
Zgradu ne možeš da zidaš agilno.
Novu radnju ne možeš da otvaraš agilno.
Liniju za proizvodnju ne možeš da instaliraš agilno.
Odeću ne možeš da šiješ agilno.
Upravljanje talentima u organizaciji ne možeš da radiš agilno.
Itd, itd, itd…
Koje je tvoje shvatanje agilnosti?
Šta ti preferiraš – agilno ili projektno?