Nekoliko puta u poslednje vreme sam čula da se postavljaju pitanja možemo li imati poverenja u nekoga?
Korporativni klijenti me pitaju da li mogu da imaju poverenja u svoje zaposlene.
Prijatelji me pitaju da li mogu da imaju poverenja u određene ljude.
A ja sam došla do zaključka da to uopšte nisu prava pitanja.
Jedino pravo pitanje je: MOŽEMO LI VEROVATI SEBI?
Evo zbog čega:
Nikada niko ne može da nas “prevari” ili izda naše poverenje ukoliko mi sami ne izdamo sebe i sopstveno poverenje.
Šta ovo tačno znači?
U kontaktu sa bilo kojom osobom ili situacijom mi uvek imamo dve stvari na koje je važno jednako se osloniti:
- određeni osećaj
- određene činjenice
I jedno i drugo su podjednako važni.
Pre nekoliko godina sam u Harvard Business Review čitala tekst koji se sastojao od nekoliko intervjua sa nekoliko veoma uspešnih CEO-ova velikih kompanija.
Tema je bila: KAKO DONOSITE ODLUKE?
I svi do jednog su odgovorili da se jednako oslanjaju i na unutrašnji osećaj (intuiciju) i na činjenice i podatke.
Ali ono što je važnije od toga je da je ovo redosled: prvo unutrašnji osećaj, a zatim činjenice.
Ciklus donošenja odluke bi išao ovako:
- Osećaj
- Analiza činjenica
- Upoređivanje onoga što činjenice kažu sa osećajem
- Ako je sve usklađeno, donosi se odluka
- Ako nije usklađeno, tj. ukoliko činjenice ne podržavaju osećaj, sledi vraćanje na početnu tačku i povezivanje sa sobom i svojom intuicijom, traženje odgovora u sebi šta pravi razliku
- Donošenje odluke
Ako dođe do koraka 6. kažu da nema pravila na osnovu čega na kraju donesu odluku – nekad isprate osećaj, nekada činjenice.
Ali svaki put je važno šta su naučili iz procesa i šta su novo kod sebe razvili u tom procesu.
Isti princip možemo da primenimo i na ona početna pitanja: Da li možemo da verujemo nekoj osobi?
Važno je da verujemo sebi.
Evo smernica za građenje poverenja u sebe:
Korak br. 1 – POSTAVLJANJE SOPSTVENIH KRITERIJUMA.
Ovo je važno za sve situacije i svaku vrstu odluka u životu, ali posebno za odnose sa ljudima. Imati kriterijume.
Kada imamo kriterijume drastično smanjujemo mogućnost pogrešne procene.
Korak br. 2 – DATI NA VAŽNOSTI SVOM OSEĆAJU
Važno je da smo ispratili svoj osećaj, da ga nismo sklonili u stranu zbog nečeg što nas je zaslepelo (bilo dobro ili loše).
Korak br. 3 – OBJEKTIVNO SAGLEDATI SVE RELEVANTNE ČINJENICE
Ne žmuriti na jedno ili oba oka pred činjenicama, posebno onim činjenicama koje su u vezi sa kriterijumima koje smo u koraku br. 1 postavili.
Ne idealizovati nekoga zbog jednog “zavodljivog” detalja.
Kada stvari postavimo na ovakav način jako je malo situacija (ako ih uopšte i bude) u kojima ćemo se pitati da li možemo nekome da verujemo.
Zato što verujemo sebi.