Poslednjih godina postalo je “moderno” da se traga za svrhom.
Posmatram, mnogo ljudi oko mene se pita, često i u konsultacijama sa mnom: “Šta je moja svrha?”
Iza tog pitanja stoji uverenje (često nesvesno) da kada pronađem svoju svrhu tada ću znati i šta da radim sa svojim životom, tada će moj život dobiti smisao.
A to je velika zamka jer opet treba nešto treće (neka svrha koja mi je valjda dodeljena) da odredi moj život, da odredi moj put, a ne ja.
Zamka se zove: nepreuzimanje odgovornosti za svoj život.
Iako deluje vrlo spiritualno, duhovno, uzvišeno pitanje “Šta je moja svrha?”, to pitanje je opet mali manevar da se ne povežemo sa sobom i da mojim životom upravlja ipak nešto spolja, u ovom slučaju nešto što mi je “dato da ispunim”.
Imam jedan drugačiji predlog za tebe.
Moj predlog je da odvojiš vreme za sebe, da se osamiš na neki za tebe udoban način i da pričaš sa sobom, ne o tome šta je tvoja svrha koja će ti pokazati kuda da ideš, nego o sledećim temama:
- Šta me raduje da radim?
- Šta je to u šta se toliko unesem i zanesem kada radim da umem da izgubim i pojam o vremenu?
- U kojim situacijama se osećam prijatno i da je baš tu moje mesto?
- Kada nedvosmisleno osećam da doprinosim svetu oko sebe?
- U kojim oblastima osećam da mogu još da učim, da rastem, da se razvijam, i da me već sama pomisao na to raduje?
- Gde u svom životu mogu da napravim ekspanziju, proširenje?
Odgovore na ova pitanja ne sluša niko osim tebe.
Daj sebi malo prostora i vremena da se čuješ.
A onda i važno finalno pitanje: zašto sve ovo ne radim? 😊
Jer kada bi počeo/la da radiš sve to što si dobio/la kao odgovore na ova pitanja, više ti se ne bi vrzmalo po glavi pitanje “šta je moja svrha”.
Zato što bi ona već bila deo tvog života.