Od 2008. radim na velikim projektima uvođenja promena u organizacijama.
Najčešće se bavim razvojem liderstva (svaki razvoj je promena), unapređenjem organizacione kulture ili klasičnim organizacionim razvojem.
Najteži korak i prelomna tačka u svakoj od tih promena je da dođemo do zajedničkog razumevanja svih koji su u procesu da ništa novo ne može da se desi ako se pre toga ne napusti nešto staro.
U slučaju projekata koje ja radim to staro je uvek neko ponašanje. Način na koji smo navikli da radimo do tada, da komuniciramo do tada, da donosimo odluke…
Ako je u pitanju razvoj liderstva važno je da se napuste stari nefunkcionalni načini na koje radimo sa ljudima koji su deo našeg tima i da usvojimo nove.
Ako je u pitanju unapređenje organizacione kulture važno je da se napuste stari obrasci ponašanja na svim nivoima organizacije koji čine okosnicu trenutne kulture.
Ako je u pitanju organizacioni razvoj važno je da se napusti stari pogled na biznis model, na procese, na uloge u organizaciji.
Sve ovo zvuči potpuno logično i kad kažem i kad napišem, ali kada dođe trenutak da se to i sprovede u delo, često ume da nastane problem.
Kako shvatim da postoji suštinsko nerazumevanje šta proces promene podrazumeva pre nego što se u njega uđe?
Tako što kada najavim da će za tu promenu biti potrebno prolaziti kroz određeni broj treninga i radionica i da će biti neophodno da se radi follow-up implementacije novih praksi, naiđem na otpor najčešće izražen kao: “Pa mi nemamo vremena za to”.
Zašto?
Jer se bavimo starim stvarima i starim načinima koje suštinski NIKADA NISMO NI PLANIRALI DA NAPUSTIMO i sada suočeni sa neminovnošću toga da ako želimo nešto novo moramo da:
- Napustimo staro
- Naučimo novo
Po prvi put ZAISTA razmatramo da li mi UOPŠTE ŽELIMO TO NOVO.
Kao da do tog trenutka svi klimaju glavom jer su navikli da se “stalno nešto novo dešava” i da “sve to na kraju prođe”, pa će i ovo.
Isto je i u privatnom životu. Hoćemo nešto novo, lepo nam je da o tome razmišljamo, maštamo, istražujemo, a nismo spremni da investiramo vreme i energiju potrebne da bi se to novo kreiralo u našem životu, niti da napustimo staro.
Ovde se krije odgovor na pitanje zašto ima toliko malo ljudi koji zaista naprave pomak bilo u ličnom ili u profesionalnom životu, zašto malo ljudi živi živote koje priželjkuje.
Isto je i sa kompanijama. Ima jako malo kompanija koje naprave skok, koje naprave potrebnu promenu da bi zaista rasle i dosegle nivo svog pravog potencijala.
Mislim da je ovo jedan veliki slon u prostoriji čovečanstva.