Da li je plata faktor motivacije?
Ovo je pitanje starije od bilo kog pitanja u vođenju ljudi.
Evo i odgovora: Nije. I jeste.
Još od Maslova znamo za “hijerarhiju potreba” te da ako potrebe nižeg reda nisu zadovoljene ne možemo da gradimo potrebe višeg reda.
Novac je negde pri dnu hijerarhije potreba, odmah iznad fizioloških potreba, što znači da ako nam ta vrsta potrebe nije zadovoljena ne možemo da gradimo na ostalim potrebama.
Onda nam je Hercberg to još bolje pojasnio kada je razdvojio pojmove zadovoljstva i motivacije.
Pa je rekao da prvo moramo da budemo zadovoljni da bismo mogli da budemo motivisani.
U faktore zadovoljstva je pobrojao: novac, uslove rada, međuljudske odnose.
A onda nam je pomogao da definišemo motivaciju i razgraničimo je od zadovoljstva:
Motivacija je momenat kada čovek želi da uradi više, da da više od sebe, da pruži više od onog minimuma očekivanja koja su stavljena pred njega.
Šta su onda faktori motivacije?
Evo nekih: zanimljivost posla, mogućnost za učenje, mogućnost za napredovanje i razvoj karijere, status, moć, postignuće kroz izuzetne rezultate, biti deo nečeg velikog i važnog, davanje doprinosa zajednici…
Ovo su dakle faktori od kojih će zavisiti da li dajem više od sebe ili radim samo u onom standardu koji se od mene očekuje.
Međutim, ako pre toga nisam zadovoljna uslovima rada, zaradom i međuljudskim odnosima onda ni najzanimljiviji posao, učenje, karijera, doprinos… ne mogu da me motivišu.
E sad, motivacija kao takva je najfluktuirajuća kategorija u ljudskom funkcionisanju.
Može da ide gore-dole na dnevnom nivou, a da ne pričam o dužim periodima.
I zato se ljudi stalno vraćaju na faktore zadovoljstva, pre svega na platu, da o tome diskutuju iznova i iznova, jer smo primetili da kada dobijemo povišicu nama skoči motivacija.
U ta prva 2 meseca nakon povišice dobijemo elan i radimo više nego pre tog trenutka.
Međutim samo na kratko.
2-3 meseca traje motivacioni efekat povišice. Posle toga se čovek navikne. I vrati se svojim radom u standard od pre toga.
Ali smo zapamtili ta 2-3 meseca kako smo se dobro osećali (dopamin radi svoje), pa bismo da ponovimo taj osećaj.
Zbog toga je u sistemima upravljanja prodajnim timovima bonus sistem onaj koji je ključan.
Jer daje taj instant dopamin na mesečnom ili kvartalnom nivou koji je prodavcu potreban da bi mogao da radi relativno dosadan i repetitivan posao prodaje.
Šta je onda dugoročnija motivacija?
Šta je to što nas dugoročno drži u stanju da dajemo više od sebe, da idemo iznad propisanog standarda, da budemo proaktivni? Ideal ponašanja zaposlenih kome teži svaki lider u svom timu…
Vizija.
Vizija je jedina dugoročna motivacija.
Čovek koji ima viziju šta želi od svog života, kako želi da gradi svoj život u svim oblastima je čovek koji ima dugoročnu motivaciju.
Viziju može da da lider i da njome inspiriše članove svog tima.
Ali viziju može da ima i svaki zaposleni za sebe jer dugoročno razmišlja o tome šta želi od svog posla, karijere, života.
Ako se ono što posao nudi uklapa u tu viziju – eto nam dugoročne motivacije.
Seti se sebe pri početku rada na nekom poslu unutar neke kompanije u kojoj si mogao da prepoznaš sebe dugoročno, nekad zbog sadržaja posla, nekad zbog mogućnosti za napredovanje, nekad zbog učenja…
Tada daješ od sebe više od onog minimuma koji se očekuje. Jer radiš za svoju budućnost.
A onda dođe smena životnih faza. I fokus ti se prebaci na nešto van posla – želiš više za sebe u ostalim delovima života.
Onda novac opet stupa na snagu, ovog puta kao sekundarni motivator.
Šta to znači?
Na primer, neko u svojoj viziji boljeg života želi da se preseli u bolji kraj, da ima lepši stan, da vozi bolja kola, da putuje na razna mesta na svetu, da svojoj deci obezbedi dobro školovanje i bolje prilike u životu…
To je primarni motiv koji čoveka vuče.
A za to mu treba novac.
I onda traži posao koji je bolje plaćen i koji može da mu obezbedi da ispuni svoju viziju.
Tada je novac sekundarni motivator, tj motivisan sam da pređem na drugi posao, jer mi taj posao obezbeđuje više novca da bih ostvario ono što stvarno želim u životu, a što je moj primarni motivator – slika života koji želim za sebe.
Kad je čovek u životnoj fazi u kojoj novac koji zarađuje obezbeđuje da ispuni viziju života koju ima za sebe, onda on više o novcu ne razmišlja i tada ga motiviše sam posao, sadržaj, učenje, razvoj, karijera, uspeh…
I ovo su periodi u životu koji se smenjuju sa periodima kada nam se otvori sledeći nivo vizije i kada novac opet stupi na scenu jer nam je potreban za neki novi korak.
Kompleksnost interakcije faktora zadovoljstva sa faktorima motivacije je jednačina koju svaki čovek nesvesno računa i proračunava unutar sebe tražeći za sebe idealan balans uslova rada, zarade, međuljudskih odnosa, zanimljivosti posla, prilika za učenje, prilika za napredovanje, prilika za postignuće, prilika da se oseti delom nečega što je njemu važno, prilika da pruži doprinos svojim radom…
A ono što Galupova istraživanja iz godine u godinu ističu kao jedan od presudnih faktora da se ovaj mix napravi što boljim je odnos prvog pretpostavljenog sa svojim timom.
Od kvaliteta tog odnosa zavisi da li ćemo prepoznati fazu u kojoj je naš zaposleni, da li ćemo podesiti ovaj mix tako da dobijemo maksimum i da li ćemo imati ljude koji zadovoljavaju standard ili daju više od sebe.