Svi koristimo neki “chat bot” i jedna od stvari koje najviše volim kod tog alata je što možeš da menjaš promptove koliko god puta želiš, uvek je njegov/njen odgovor sa istim entuzijazmom kao da si prvi prompt napisao.
To je zato što chat bot nema emocije i naše stalne promene u zadacima koje mu zadajemo ne doživljava lično niti na njih reaguje emotivno.
Više od 25 godina se bavim promenama u organizacijama. Ovih dana držim i niz treninga o “Upravljanju promenama” pa razgovaram sa puno ljudi iz biznisa o toj temi, a svakako smo svi unutar jedne velike kolektivne promene na globalnom nivou koju na našim prostorima posebno jako osećamo.
Iz ugla menadžmenta kompanija, kada su promene u pitanju, verovatno bi idealna situacija bila da zaposleni na promene reaguju kao chat bot – bez emocija, bez doživljaja da se nešto odnosi na njih lično, da samo sa entuzijazmom prihvataju novinu, koliko god puta da se nešto menja i kojom god brzinom.
Sa druge strane, većina zaposlenih bi volela da se nikada ništa ne menja, da stvari ostanu kakve su, da postoji stabilnost i predvidivost…
Ni jedna ni druga perspektiva nisu idealne. Promene su neophodne, ali nekada ih ima previše, prebrzo… A čovek nije chat bot…
Sa druge strane “nemenjanje” ne postoji kao opcija – ako mislimo da se kod nas ništa ne menja, menjaju se drugi i onda u relativnom odnosu mi ne ostajemo na istom već idemo unazad, a to je lošije od promene ka nečemu novom.
Međutim, nekada ne biramo hoćemo li ili ne ući u promenu – desi se nešto spolja i imamo izbor da ili uključimo adaptivne mehanizme i uđemo u promenu ili da “idemo unazad”.
E tada dolazimo u susret sa onim što nas razlikuje od “chat bot-a”: sa svojim emocijama i njihovom dinamikom.
Umeće emocionalne regulacije u stanjima stalnih, brzih, a posebno iznenadnih promena je prava “super moć”.